PRIHVAĆANJE SEBE
Kada god dođe tema prihvaćanja sebe sjetim se dvije uspomene koje najbolje opisuju odgovor na ovu temu…
Prva uspomena je kada sam bila dijete, slomila bih ruku zbog svoje dijagnoze i nakon tog loma, ruka bi mi se iskrivila jer je od previše lomova promijenila svoj glavni oblik. Moja mama kada bi to vidjela, uvijek bi rekla: ,,Sirote Norine ruke… Norino tijelo… toliko je propatila. ´´
Danas kada vidim svoje iskrivljene ruke, zaista je istina; ja sam, doista, mnogo propatila. Ja sam, dakle, preživjela svoju bol i kao pobjednik odnijela iskrivljenost kao podsjetnik. Ali sam živa, preživjela sam 200 lomova!
Tako razmišljam i dan danas kad god da vidim sebe u ogledalu, a imam mnogo za vidjeti: iskrivljena leđa, maleni rast, polupolomljene zube, izbačeni prsni koš, iskrivljene ruke i noge, šire i veće čelo, kraći vrat i niz još toga. To su sve karakteristike moje dijagnoze, ali ne mene kao osobe. Ovo je tako važno shvatiti i usvojiti.
Druga uspomena je kada je jednom prilikom moj pokojni tata sjedio u kafiću sa svojim prijateljem. Pričali su nešto bili, a nisu znali da sam ja iza šanka. Iznenada sam čula njegovog prijatelja kako kaže:
“Vidio sam onu djevojku u kolicima. To ti je kćerka?“
Kaže mu moj tata: “Da, od rođenja je u kolicima.“
Kaže njegov prijatelj: “Šteta. Baš je lijepa. Kako to tako Bog odredi…“
Kaže moj tata njemu: “Ma kakva šteta, prijatelju moj, ona nas tri puta pomete sa svojom pameću. Šteta nas dvoje!“
Čovjek je ušutio i promijenio temu jer mu je tata dao do znanja što je najvažnije kod čovjeka. Nikad njegove riječi nisam zaboravila, njegovim riječima se dan-danas vodim.
Ako mi sami sebe nećemo voljeti, tko će? Od nas samih sve počinje.