DRUŠTVO I DRŽAVA
Svi imamo pravo na dostojanstven život i invaliditet nikada ne treba biti prepreka za isti.
Dugo mi je trebalo da shvatim da kada se čovjek rodi s invaliditetom ili naknadno postane osoba s invaliditetom, taj čovjek se ne bori samo sa svojim zdravljem, on nažalost mora voditi bitke i s društvom i državom.
U državi ima puno nepravde prema osobama s invaliditetom. Nedovoljno financijske podrške, nedovoljno potpore pri zapošljavanju, nedovoljno prilagođenih prostora, a društvo nije dovoljno osviješteno o svim problematikama s kojima se nose osobe s invaliditetom.
Često sam govorila o poteškoćama i nepravdama s kojima se borimo, ali neki ipak odluče okrenuti glavu i ne vjerovati.
Zato mi osobe s invaliditetom moramo biti glasnije i nikad ne dozvoliti na sebe. Uvijek se trebamo boriti za sebe i svoje jer malo je njih koji razumiju što je to život s invaliditetom, a osobe s invaliditetom u svakom trenutku možemo svi postati.
Država koja ne podupire osobe s invaliditetom je najbolji pokazatelj kakva je država. Nužno je da zdravstvene ustanove, obrazovne ustanove i ostali budu prilagođeni jer pravo na slobodu kretanja, obrazovanje i posao imamo svi. Rampe, dizala, liftovi, javni WC-i i općenito toaleti moraju biti dostupni i u funkciji svima potrebitima.
Ovo također uključuje i sva ostala prava i zato nikad ne smijemo šutjeti jer šutnjom mi zakidamo one koji već imaju poteškoće i kojima je već dovoljno teško.
Nikad ne smijemo šutjeti jer šutnjom mi zakidamo one koji već imaju poteškoće i kojima je već dovoljno teško!