FIGHTER
Ovo polje “Fighter” je s razlogom tako imenovano jer “Fighter” je nešto posebno u mome srcu, a možda kada Vam ispričam, postane posebno i u Vašem srcu.
Kada sam bila dijete, često sam išla u bolnicu na kontrole i terapije. Ležala bih ponekad mjesecima i išla na pretrage, borila se sa svojom dijagnozom i nadala se boljim danima. Dolazila sam iz siromašne obitelji gdje su roditelji puno radili i trudili se. Kao i obično, došla sam tada u bolnicu primiti svoju terapiju i došla je moja doktorica Huzijak posjetiti odijel gdje sam ležala. No, ovaj put, nije bila došla sama nego je došla s jednom svojom prijateljicom iz Njemačke. Bila je to starija gospođa, u crno obučena i gledala je svu djecu na odjelu, onako znatiželjno. Došla je do mene odjednom i nasmijala mi se i rekla mojoj doktorici nešto na Njemačkom. Pitala me tada doktorica imam li kakvu želju, rekavši mi da će mi ta gospođa tu želju ispuniti. Imala sam možda svega 7 godina, ali se dobro sjećam da sam onako u kinderbettu gdje sam ležala jer sam stala još uvijek u njega, cviknula svojim piskutavim glasom: “Želim dječja invalidska kolica!”
Moja doktorica se skoro rasplakala, skupa sa gospođom iz Njemačke.
Otišle su zajedno, a mene je nedugo kada sam došla kući iz bolnice dočekao veliki crni kombi. Unutra je bilo brdo slatkiša, igračaka, čak i nakit koji je žena htjela pokloniti i… nova invalidska kolica! Šarena, dječja invalidska kolica, kotačići su bili naljepljeni sa naljepnicama dječjih zmija, kao likovi iz crtića! Zaljubila sam se u njih isti trenutak jer do prije tih invalidskih kolica, ja sam bila u dječjim kolicima u kojim su me drugi morali gurati.
Imajući dječja invalidska kolica, osjećala sam se slobodno jer sam ih mogla sama gurati i ići tamo gdje želim i kako želim.
Ta kolica su bila posebna, od čelika, čvrsta i izdržala su sa mnom jako, jako dugo, preko 12 godina! Dobila sam ih kao dijete, a morala sam ih mijenjati pred kraj svojih pubertetskih godina, dakle sa skoro 20 godina.
Imenovala sam ih Fighter jer me Fighter, u prijevodu borac, nije nikada ostavio na cijedilu. Doživio je moja prva razočarenja i tuge, pubertetska veselja i radosti, dječje ljutnje, uspone i padove i mijenjao je izgled kako sam sazrijevala. Iz dječjih kolica, kasnije sam ih ofarbala i gume malo promjenila, ali sveukupno, to je i dalje bio Fighter. Imala sam pravo na nova kolica poslije toliko godina, ali Fighter je otišao u mirovinu (točnije u podrum) onda kada su mu branici od točkova otpali.
Dakle, počeo se raspadati i to je bio znak da mu je dosta i da mu treba zamijena.
A nikad nitko nije mogao Fightera zamijeniti i bila sam uvjerena da je ta gospođa znala što šalje i kome jer takva kolica nikad više nisam imala.
Fighter me puno naučio i na svemu sam mu zahvalna, a ponajviše jer je dopustio meni, onako piskutavoj, da na njemu osjetim slobodu. Također, naučio si me da u životu treba naučiti ljubiti patnju jer ako ne naučiš prigrliti svoju bol, ona može samo boljeti. Sve je sa mnom izdržao, vječno ću te pamtiti, Fighteru!